Spomen-Misa na 150. godišnjicu Hercegovačkog ustanka
Uvodni pozdrav i misli u Misu
*********************************************
Draga braćo i sestre u Kristu,
na svakom svetom misnom slavlju, bez obzira na
službe, poslove, zaduženja koja kao ljudi imamo i
obnašamo, svi smo braća i sestre i kao takve sve vas
pozdravljam kao predsjedatelj ovoga svetog misnog
slavlja, nekrvne žrtve Gospodina našega Isusa Krista,
koju je on jednom prinio za čitavo čovječanstvo, pa tako
i za nas.
U svetoj tišini ovoga našeg susreta i sabranosti, u
Božjoj prisutnosti, okupljeni smo danas da — u molitvi
i zahvalnosti — obilježimo 150 godina od jednoga
važnog događaja u povijesti Hrvata-katolika
Hercegovine: od Hercegovačkog ustanka, koji je izbio
19. lipnja 1875. Stručna izlaganja i predavanja o ovom
događaju bila su organizirana jučer. I nadam se da ste
mogli doznati i čuti mnogo vrijednih informacija –
poučnih za naš život.
Okupili smo se večeras na ovo sveto misno slavlje,
ne da bismo slavili oružani ustanak, nego da bismo se
spomenuli hrabrosti i vjere našega naroda u vremenima
tame, nepravde i poniženja.
Okupili smo se da bismo, nadahnuti vjerom naših
predaka, obnovili i svoju vjeru u Boga — koji je kroz
povijest bio štit svomu narodu, i koji i danas poziva:
“Ne bojte se! Ne budite zabrinuti za sutra.”
Večeras ćemo u ovoj svetoj Misi zahvaliti Bogu za
sve one koji su kroz poteškoće ostali vjerni Kristu, koji
su čuvali vjeru u obiteljima i prenosili je kroz naraštaje.
I Molit ćemo, kako je organizator u pozivnici za
sudjelovanje u manifestaciji dani 150. obljetnice
hercegovačkoga ustanka napisao – „za ustanike i sve
poginule u obrani Hrvata i Hrvatske kroz povijest“:
neka im Gospodin udijeli svoj nebeski mir.
Ova sveta Misa bit će, kako već rekoh, obilježena
porukom samoga Isusa: „Ne budite zabrinuti za svoj
život… Tražite najprije Kraljevstvo Božje.“ To je bila
poruka i našim precima. Neka bude i nama.
Braćo i sestre,
zato na početku ove svete Mise, pred Božjim licem,
zaustavimo se na trenutak u tišini.
Pred Gospodina Boga prinesimo ne samo prošlost
našega naroda, nego i vlastite živote, sa svim svijetlim i
tamnim stranama. Dok se danas sjećamo vjernosti,
hrabrosti i žrtve naših predaka, s poniznošću priznajemo
da ni sami nismo uvijek bili Bogu ni dužnostima koje
obnašamo vjerni.
Mnogi prije nas položili su živote za vjeru, za
istinu, za slobodu. A mi, u svojoj svakodnevici, često
zaboravimo na Boga, zatajimo istinu, izaberemo
komotnost, a dužnosti zanemarimo.
Zato u ovom trenutku molimo Boga za oproštenje.
Neka nas Gospodin očisti i osnaži, da možemo dostojno
slaviti ova sveta otajstva.
Zajedno priznajmo svoje grijehe: Ispovijedam se…!
PROPOVIJED (Mt 6,24-34)
Upravo pročitani evanđeoski tekst, braćo i sestre,
uzet je iz Evanđelja po Mateju i nosi nadnaslov: Isusov
govor o (Božjoj) providnosti.
Tko, barem donekle, poznaje stvarnost današnjega
svijeta, a poznajemo je u određenoj mjeri svi; tko ima
pred očima sliku svagdašnjice i zna kako ljudi žive,
čime su zaokupljeni, što rade i kako provode dane, o
čemu međusobno razgovaraju, što ih tišti i na što
najčešće misle, što može misliti slušajući riječi
današnjega Evanđelja:
– Ne budite zabrinuti…
– Pogledajte ptice nebeske…
– Promotrite poljske ljiljane…
– Ni kralj Salomon se u svoj svojoj slavi nije odijevao
kao jedan od njih…
– Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: Što ćemo jesti?
U što ćemo se obući?
– Zna Otac vaš nebeski da vam sve to treba!
– Tražite najprije kraljevstvo nebesko i pravdu
njegovu, a sve će vam se ostalo dati!
Što svatko od nas misli o smislu ili o poruci ovih
riječi? Odjekuju li one u nama dok ih slušamo? Mogu
li se osjetiti ili barem naslutiti u našem svakodnevnom
životu?
Još od prvog razreda osnovne škole taru nas brige!
A Isus veli: Ne! Ne brinite se tjeskobno!
Barem su dva razloga tome:
Prvo. Možemo li mi svojom brigom išta
promijeniti? Brinuli se mi ili ne brinuli, sutra će biti
sunčano ili oblačno. Padat će kiša ili će biti suho.
Svojom brigom ne možemo ništa promijeniti, ali i te
kako možemo sami sebi oduzeti mir i radost.
Drugo. Dok mi brigu brinemo, kraj nas život
prolazi. Ne zamjećujemo puno lijepih i prekrasnih stvari
koje nam Bog daje, zajedno s nevoljama koja nas taru.
Netko ima skladnu obitelj i zdravu djecu, ali se silno
brine i sav je nesretan i ogorčen što mu dijete u školi
nema sve petice, ili nije uspjelo upisati baš taj fakultet. I
ne primjećuje koliko mu je divna obitelj, ne primjećuje
kako je okružen krasnom rodbinom i prijateljima, kako
mu je dijete zdravo, poslušno…
A što će biti s tom silnom brigom za dvije godine?
Za pet godina? Koliko će to tada biti važno? A zbog te
brige život takve osobe prolazi u ogorčenju.
A k tomu dolazi nešto još važnije. Zaboravljamo
duhovne vrijednosti koje imamo. Bog me je stvorio.
Njegovo sam dijete. Za mene je poslao svoga Sina kao
Spasitelja, koji nam otvara vrata vječnoga života,
upućuje me mudrošću svoga evanđelja, i kaže mi da me
urezao u dlan svoje ruke.
I uz sve ovo mi govorimo kako nam je život težak i
pretežak i kako od briga ne možemo spavati! U svjetlu
ove Božje riječi takva razmišljanja, braćo i sestre,
gotovo da zvuče bogohulno.
Isus kaže da pogani svoje bogove prvenstveno mole
za hranu, piće i odjeću, za ovozemne stvari. Ne bi tako
trebalo biti među Kristovim vjernicima. Zna Otac vaš
nebeski da vam je sve to potrebno, ta urezao nas je u
dlan svoje ruke. On nas neće i ne može nas zaboraviti.
Može li, onda, čovjek biti bez ikakve brige? Zar
da kroz život idemo bez planova i želja, zar da živimo
od danas do sutra? Može li čovjek postići da mu,
zapravo, ništa na ovome svijetu nije važno? Ne ide li
ova Isusova riječ predaleko?
Ne! Evo Isusove zaključne mudrosti. On kaže:
Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve
će vam se ostalo dodati. Jednostavan je ovaj nauk. Mi
tražimo prvenstveno Kraljevstvo nebesko. Tražimo mir
duše, tražimo slogu i ljubav, tražimo međusobno
poštovanje i ljubav prema Bogu i bližnjemu svom.
Želimo se prvenstveno radovati slozi, dobroti i
ljubavi koje nas okružju, želimo se radovati Božjoj
milosti, blagoslivljati Boga što smo njegovi i što je on
naš otac, želimo izgrađivati mir i pomirenje. Od toga
živi moje srce i samo takve vrijednosti mogu ispunjavati
moju dušu.
A ono ostalo? Zna Bog! Zna Bog koliko je veliko
blago naše zdravlje. Poznato je Bogu da je važno i
obrazovanje i posao i određeni životni standard.
Potrebno nam je i druženja i zabave i odmora.
Ali, prvenstveno tražimo ono duhovno, ono što nas
iznutra obogaćuje.
Zato neka Gospodin oduzme od nas sve nepotrebne
brige i uznemirenosti. Neka nas ispuni duhovnim
mirom i ljubavlju. Neka nam, konačno, podari da svaki
od nas bude na mir i blagoslov svojim ukućanima i svim
svojim bližnjima.
Jer, čovjek se najviše raduje drugom čovjeku
kojega susreće u miru i ljubavi.
Draga braćo i sestre,
okupljeni danas, u ovom svetom zajedništvu, ne
slavimo samo jednu obljetnicu. Ne prisjećamo se samo
povijesnog događaja. Danas odajemo počast vjeri,
hrabrosti i nadi naroda koji nije dopustio da ga strah i
nepravda slome.
Danas i ovom Svetom Misom zahvalnicom
obilježavamo 150. obljetnicu ustanka Hrvata-
katolika Donje Hercegovine, ustanka u kojem su naši
pradjedovi pokazali da se za narodnu slobodu, za
ljudsko dostojanstvo, i za katoličku vjeru – vrijedi
boriti. I to ne s mržnjom prema ljudima, nego s
pouzdanjem u Božju pravdu i providnost.
U tom svjetlu danas smo čuli i riječi Gospodina
našega Isusa Krista: „Ne budite zabrinuti za sutra.“
Kad danas govorimo „ne brini za sutra“, to nije
poziv na pasivnost, nego na aktivnost, zauzetost,
stvaranje, ozbiljan i temeljit rad na poslu koji mi je
povjeren. Bog ne želi da sjedimo skrštenih ruku.
Zato je ovo prikladan trenutak da se upitamo: što je
nama, njihovim potomcima i pripadnicima iste
Crkve i naroda kojima su oni pripadali, danas činiti?
Nekada su naši preci ustajali oružjem – mi danas
trebamo ustajati svjedočanstvom života. U tišini,
ustrajno, s vjerom, s ljubavlju i pouzdanjem u Božju
pravdu, kao i oni.
Mi smo danas pozvani dizati drukčije ustanke, ali
ništa manje važne i zahtjevne, ustanke protiv duha
ovoga svijeta koji često prijeti da nas učini
ravnodušnima, bešćutnima, umornima, tjeskobnima – i
bez korijena. Mi smo danas pozvani da:
– dignemo duhovni ustanak za Boga – u svojim
srcima, obiteljima, selima i gradovima. Vratimo molitvu
u naše obitelji, poštovanje u međusobne odnose, Boga u
središte života. Jer samo On daje snagu da se živi
slobodno i dostojanstveno, i kad je teško;
– dignimo svoj glas za vjeru – u vremenu kada se
Boga sve više zaboravlja. Neka se vjernik ne srami
staviti križ na zid svoje obiteljske kuće. Neka se
nedjeljna sveta Misa redovito pohađa i slavi s radošću;
– dignemo svoj glas za istinu – u vremenu kada nam
svijet nudi laži, manipulacije i relativizam, kada se
dobro i zlo pokušavaju izjednačiti, a grijeh prekriti
šarenim duginim bojama, riječima i kojekakvim
uvoznim paradama. U društvu u kojem se istina često
izruguje ili prešućuje, kršćanin nije onaj koji šuti kada
treba progovoriti, on mora stajati uspravno, svjedočiti
ono što je pravo i istinito, i ne pristajati na kompromise
s nepravdom;
– dignimo svoju riječ za obitelj – u vremenu kada se
brak, majčinstvo, očinstvo i djeca sve više
omalovažavaju. Danas, više nego ikad, obitelj je na
udaru i sustavnom razaranju, tako da roditelji nisu otac-
muž, žena-majka, nego postaju brojevi: 1 i 2. Čuvajmo
čistoću braka, svetost očinstva i majčinstva, nevinost
djece. Naši su stari branili kućni prag – činimo to i mi,
svakodnevnom vjernošću i ljubavlju. Naši su stari za
ognjište ginuli – a mi danas moramo svoje ognjište
braniti molitvom, vjernošću, žrtvom i ljubavlju, i u tom
duhu podizati potomstvo po Božjim zapovijedima, ne
bojeći se života. Naši su pređi živjeli u jednostavnim
obiteljskim kućama koje su bile pune života, a mi danas
sve odreda imamo višekatnice u kojima života nema;
– dignimo duhovni ustanak protiv duhovne
mlakosti i zla zavisti, ogovaranja, lijenosti, oholosti,
sebičnosti u nama – protiv onog duha koji nas
uspavljuje, koji nas uvjerava da se „ništa ne može
promijeniti, ništa se ne isplati (osim sjediti u kafiću i rješavati svjetske
probleme!)“. Naši su stari navečer se susretali i planirali koja
ili čija će se njiva sutra uraditi, duhan okopat ili obrati,
loza oplijeti ili politi iz koje će kuće čeljade seosku
stoku na pašu izvoditi i čuvati… Život i vjera naših
predaka bila je živa, konkretna, molitvena i požrtvovna.
To nam nasljeđe ne smije biti teret, nego poziv da
slijedimo njihov primjer;
– dignimo svoj glas protiv intelektualne i kulturne
zaostalosti – narod koji ne čita, ne uči, ne istražuje –
lako postaje plijen svakome tko mu želi oduzeti njegovo
biće i slobodu. Naši su se stari borili i molitvom i
oružjem, a mi danas istinu moramo braniti knjigom,
znanjem, vjerom i hrabrošću mišljenja. Nemoj se ljutiti
na sugovornika koji ima drugačije mišljenje u bilo
čemu, nego treba znati ukrštavati valjane i istinite
argumente, i biti sprema prihvatiti valjan argument. Ako
ne budemo narod obrazovan, vjeran i slobodan – bit
ćemo narod ovisan i izgubljen. U ostvarenju ovoga
velika je odgovornost našega školskog sustava, za koji
su zaduženi i odgovorni političari;
– nemojmo se bojati dignuti svoj glas protiv
nepravde i oduzimanja naših narodnih prava za koja su
borbu počeli naši stari prije 150 godina, tražeći pravdu,
istinu i poštovanje svoga ljudskog dostojanstva. Danas
je više nego ikada potrebno boriti se i biti društveno
aktivan, biti državotvoran. A biti pasivan i pustiti da
voda teče niz livadu nije primjereno unucima onih koji
su se borili i nisu se bojali u toj borbi izgubiti sve
materijalno da steknu duhovne vrijednosti. Narodi koji
nemaju svoju državu i svojih državnih institucija nestali
su s lica zemlje. Država je civilizacijsko dostignuće
gdje se ne artikuliraju privatni već se ostvaruju i
štite zajednički interesi. Zato je potrebno biti ne samo
protiv onih koji nam ne daju državu i prava u njoj, nego
i onih koji je koriste za svoje privatne interese, pa bili
oni i našeg roda. Državu treba da izgrađuju časni borci,
koji hoće, znaju i mogu, koji kao takvi trebaju i
zaslužuju podršku svih nas, a ne oni koji umrežavanjem
neznalica i ulizica uništavaju naše institucije radi
ostvarenja nedostojnih ciljeva;
– dignimo svoju riječ za istinsku demokraciju –
istinska demokracija nije samo sustav vlasti – to je
kultura poštovanja, odgovornosti i zajedništva. Ona je
trajni zadatak svakog naroda. Ako je shvatimo samo kao
proceduru, izgubili smo dušu slobode. Ako je živimo
kao poziv na služenje istini i dobru, postaje blagoslov!
Stari su Grci postavili temelje demokratskog
uređenja i načina odlučivanja. Njihov pojam
demokracije se razlikovao od današnjeg, postmodernog
poimanja, ali bit odlučivanja ostala je ista. Veliki grčki
filozof Sokrat, iako ništa nije napisao, njegovi su
učenici uredno zapisivali njegove govore i njegovo
učenje, a evo na koji je način Sokrat 400 godina prije
Krista predvidio razvoj demokracije u budućnosti:
– “Demokracija će platiti zato što će pokušati da
odgovara svima. Siromasi će htjeti imetak bogatih.
Demokracija će im to dati. Mladi će htjeti da budu
uvažavani kao stari, žene će htjeti da budu kao
muškarci, stranci će htjeti prava starosjedilaca.
Demokracija će im to dati! …”; I konačno:
– dignimo svoj glas za dostojanstvo čovjeka –
svakoga čovjeka, od nerođena do starca. Naši su stari
ustajali protiv nepravednih poreza, progona i poniženja
– a mi danas moramo ustajati protiv svakog oblika
nepravde: siromaštva, korupcije, zlostavljanja,
ismijavanja, isključenosti, protiv omalovažavanja svega
i svakoga, protiv negiranje svake ideje koja je za opće
dobro.
Braćo i sestre,
naš je narod preživio i sačuvao se kroz vjekove ne
samo zato što je znao ratovati, uvijek sebe braneći
nikada drugoga ne napadajući, nego zato što je znao
moliti, praštati, vjerovati i raditi. I zato što je znao tko
je – i čiji je.
Naši pradjedovi nisu znali što će sutra donijeti – ali
su znali da im je Bog zaklon, oslonac, utvrda, kako
pjesnik kaže u Ps 46:
2 Bog nam je zaklon i utvrda,
pomoćnik spreman u nevolji.
3 Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja,
kad se bregovi ruše u more.
4 Nek’ buče i bjesne valovi morski,
nek’ bregovi dršću od žestine njihove:
s nama je Gospodin nad vojskama,
naša je utvrda Bog Jakovljev!
Danas je dan milosti – a sutra je u Božjim
rukama, braćo i sestre!
Isus nas poziva da živimo u sadašnjem trenutku: –
– da danas činimo dobro,
– da danas vjerujemo,
– da danas oprostimo, jer danas imamo.
Sutra ne posjedujemo – ono pripada Bogu!
Naši su djedovi često govorili: „Ako Bog da.“ U toj
jednostavnoj rečenici srž je današnjeg evanđelja. Ne
bježimo od odgovornosti, ali priznajemo: Bog je
gospodar vremena, a mi smo pozvani biti vjerni u
trenutku koji nam je darovan.
Zato i mi danas, dok zahvaljujemo na njihovoj
žrtvi, molimo snagu da budemo dostojni nasljednici
njihove vjere.
I neka nam u srcima odjekuje Isusova riječ:
„Ne budite zabrinuti za sutra“. Tjeskobno zabrinuti!
Jer Bog je s nama – danas, sutra i u vijeke vjekova.
Amen.
MOLITVA VJERNIKA
– 150. obljetnica Hercegovačkog ustanka
Svećenik:
Braćo i sestre, s pouzdanjem u Gospodina koji
nas poziva da ne budemo tjeskobno zabrinuti za
sutra, podignimo svoje molitve Njemu, u čijim je
rukama povijest našega naroda i naša budućnost.
1. Za svetu Crkvu Božju, s papom našim LAVOM,
biskupom našim PETROM, da ustrajno naviješta
Evanđelje nade i hrabro vodi narod kroz nemirna
vremena, molimo Te,
— Gospodine, usliši nas.
2. Za naš hrvatski narod i sve narode ovih prostora, da,
po zagovoru svetaca i mučenika, žive u miru, pravdi i
međusobnu poštovanju, molimo Te,
— Gospodine, usliši nas.
3. Za sve poginule, prognane i progonjene u
Hercegovačkom ustanku i kroz povijest, da ih Gospodin
primi u svoje Kraljevstvo, a nama daruje zahvalno srce
za njihovu žrtvu, molimo Te,
— Gospodine, usliši nas.
4. Za sve koji danas nose teret briga, strahova i
nesigurne budućnosti, da u Kristu pronađu mir i snagu,
vjerujući da je sutrašnjica u Božjim rukama, molimo Te,
— Gospodine, usliši nas.
5. Za naše obitelji, osobito mlade, da ostanu vjerne
Bogu i svome identitetu, te budu graditelji nade u
svijetu koji često zaboravlja Boga, molimo Te,
— Gospodine, usliši nas.
6. Za nas okupljene na ovo sveto misno slavlje u vjeri i
zajedništvu, da iz ovoga misnog slavlja iziđemo
ohrabreni u pouzdanju, vjerniji Bogu i spremniji služiti
jedni drugima, molimo Te,
— Gospodine, usliši nas.
Svećenik:
Gospodine, Bože naš, Ti si kroz burnu povijest
vodio svoj narod i nikada nisi ostavio one koji su Ti
bili vjerni. Danas, u spomenu 150. obljetnice
Hercegovačkog ustanka, zahvaljujemo Ti za milost
ustrajnosti, za vjeru naših predaka i za sve one koji
su život svoj položili za slobodu, savjesti i
dostojanstvo našeg naroda. Daj da i mi, obogaćeni
ovom svetom Misom, živimo s povjerenjem u Tvoju
providnost, bez straha za sutra, i s pouzdanjem u
Tvoju vječnu ljubav.
Po Kristu Gospodinu našemu. – Amen.
Svečani blagoslov naroda i otpust:
(Svečani ton zahvalnosti Bogu kroz stoljeća – prikladno je za ovakvu obljetnicu otpjevati i
završiti svečanim blagoslovom)
„Tebe Boga hvalimo“
—————————————————————
Svećenik:
Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva.
– Amen!
Neka vam bude snaga kad ste slabi,
utjeha kad ste umorni,
i nada kad ste zabrinuti.
– Amen!
Neka vam dade srce veliko poput naših predaka –
srce koje vjeruje i onda kada sve izgleda izgubljeno.
Srce koje zna: Bog je vjeran i sutra pripada Njemu.
– Amen
I neka na vas i vaše obitelji siđe blagoslov Boga
svemogućega:
† Oca i Sina i Duha Svetoga.
— Amen.
Idite u miru! – Bogu hvala
++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Završna pjesma (zahvalna/prigodna)
(Zaziv Blaženoj Djevici Mariji kao zaštitnici naroda kroz povijest)
„Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata“